<body> Welcome to my truth.... <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>

Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


you wonna see me burn but I'm 18 years old living fire


Come away with me - Norah Jones

„zašto biti netko ili nešto što nisi,
kada si već sam po sebi izvor svoje izvornosti.
Pokušaj biti potpunije to što jesi.
Ne potiskuj, izrazi …“


Image Hosted by ImageShack.us

…“Tko sam, možda se pitaš?

Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.

Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš

i ja sam svaka žena na koju naiđeš,

a opet ja sam samo jedna,ja."



Ja sam dug put bolnog iskustva.

Image Hosted by ImageShack.us

ghost
> D.a.of d. <kako vitar puše lady g.zaljubljena

Don't damn me when I speak
a piece of my mind
'Cause silence isn't golden
when I'm holding it inside
'Cause I've been where I have been
An I've seen what I have seen
I put the pen to the paper
'Cause it's all a part of me...


Sumnjam
da postoji
mjesto na svijetu
na kojem ljudi
ne bi primjetili
tamnu stranu mog pogleda.


Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


CREDITS

design: ldesigns
photo: ikate


utorak, 05.05.2009.
ja ću prešutjeti


Image Hosted by ImageShack.us


snovi su me napravili ovim

što jesam.

slike koje su se nizale redom

mnogima neshvatljivim.



slike radosti.



slike mirisa

i dodira



slike zrenja.



budim se

nutrinom punom bivanja.



želiš li me?





| Komentari 0 |


srijeda, 04.03.2009.
Pad je nešto najljepše što ti se može dogoditi u životu...


Kako je lip osjećaj pustiti crnjake dalje od sebe.
Miran,pomalo te uspava.
Nema potrebe za uskličnicima dovoljne su točke.
Ovaj put riječi ne govore za mene,nego pogled.
Nema pretjerivanja.
Volin tri točke ne znan zašto,možda jer označivaju puno toga što još mora dojti...
Volin ih jer nisu konačne...ostavljaju punon prostora,a ja ne volin ograničavanja...
Danas san pročitala tvrdnju koja me zamislila.
Netko je reka da moreš prvo pasti da bi poletio.
To je istina,bez pada let nema smisla,jedno bez drugoga ne postoje.
Ja volin svoje padove,bili su bolni,ali kakve to ima veze...ojačali su me i napravili onakvom kakva sada jesam,zbog njih mogu poletiti.
Ne bojim se padanja!
Uvik san znala da će doći ovo vrime,kada će me projti sve,
ali nikad nisan mislila da će se to dogoditi tako iznenada,
ni da će biti tako dobro.
Sviđa mi se ovaj osjećaj.
Neka potraje.
Image Hosted by ImageShack.us
Jedva čekan sunce...



četvrtak, 26.02.2009.
Nema straha...strah je samo proizvod naše vlastite glave


Prije tri mjeseca bila san samo jedna obična i pomalo patetična osoba,
valjda još jedna u svijetu,zapravo ništa novo.
Danas,tko san danas?
Možda i dalje obična,možda i patetična,jedna učenica,jedna linčina,
jedna sanjarka,jedan optimist,jedan borac,
jedna napola žena,jedna ranjena duša,jedno vječno dijete,
jedan samotnjak.
Ja san sve to i ja san ništa od toga.
Ja san ja.
Ovo san danas ja,ona ja koja kaže zbogom svima problemima,svem opterećivanju,svin crnjacima,
i svin glupin ljudima.
Danas san to ja,ona koja preuzima kontrolu,ona koja uzima stvar u svoje ruke,
i ne zanima je ništa drugo.
Ja san ta koja kaže:'Niko me ne možra povrijediti,jer ništa nije nezamjenjivo!'
Ovo san danas ja,ona koja se smije i viče i onda kada joj je najteže,ona koja se ne da.
Ona koja je uvijek svoja.
Ona koja se uvijek mijenja,a zapravo je uvijek ista.
Danas san ovo ja!
A tko si ti?

Image Hosted by ImageShack.us

Jer tek onda kada si samo svoj,možeš biti i djelom tuđi.
Onda kada si svoj ne moraš se ničega bojati,
kada voliš sebe,
ništa ti ne može biti!



ponedjeljak, 16.02.2009.
I to je jedino važno.


Želim znati znaš li se radovati,
Možeš li divlje zaplesati
i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju,
a da nas pritom ne upozoravaš
da budemo pažljivi,
realni,
svjesni ljudskih ograničenja.
Jer ja sam sad dovoljno snažna da živim s neuspjehom,
i da bez obzira na njega stojim na rubu jezera
i ushićeno uzvikujem
"To!!!"

To je ono što san naučila!
Do toga se ne dolazi lako,ali je to saznanje vrijedno svake boli.
Život je čudan,ali sve dojde na svoje misto,ne sumnjaj u to.
Samo strpljenja.

Poletiti se može i slomljenih krila.
Image Hosted by ImageShack.us

vidiš?



ponedjeljak, 09.02.2009.
Misli na listu papira


02.02.2009.
Nešto se čudno dogodilo toga dana.Nakon puno vrimena olovka je dobro ležala u mojoj ruci i nije se bojala misli.
U navali tog osjećaja puno riječi je ostalo zapisano po stranicama mojih bilježnica.Da te riječi ne ostanu samo mrtvo slovo,dijelić jednog dijela san izvadila i prepisala tu...ostatak je za mene.

U trajektu.

Zašto danas pišem?
Tako dugo nisan.Bolile su me vlastite misli.
Lakše je bilo bježati od njih.
Bježati sa lancem oko vrata.
Danas su tako lagane i kao da klize iz mene,niz ovu olovku.
Odakle ova inspiracija,
zanima me gdje je izvor da ga sačuvam...da ga obilježim.Njega i ovaj dan.
Tiha san danas.Možda na trenutke glasna.
Mirno mi je srce.Na vrhu je olovke.
Život me pomilovao.Dobro je.
Živim.


Na tjelesnom...još jedan sat da nisan igrala,
jače me vuče klupa i mp4 u ušima od trčanja naokolo.

Volim jednostavnost.Kratke rečenice.Sažetost.
Volim i udobnost koju jednostavnost pruža.
A ipak toliko san komplicirana.
Priznajen.
Nekada do te mjere da san neshvatljiva sama sebi.
Težim iskrenosti.
Iskrenost i kompliciranost ne idu jedno sa drugim.
Teško je to uravnotežiti,iskreno objasniti svoju kompliciranost.
Kako?
Puno je tereta za podnijeti.Koliko meni,toliko i drugima.
Imam toliko misli za podijeliti,a ne uspijevam.
Zato ponekad odustanem prije nego počnem,
dio istine je isto što i laž.
Vrijeme provodin lutajući,tražim jednostavnost.
Čini mi se kao da to traje već cijelu vječnost.
Umorilo me sve to.Ali iden dalje,sada odustajanje ne dolazi u obzir.
Vjerujen slipo,još uvijek.
To je nada bez izlaznih vrata.


Image Hosted by ImageShack.us



ponedjeljak, 02.02.2009.
Svako dno bila je nova stepenica i nisam pala koliko bila slomljena jer ne postoji bol tako duboka,da slomi moju dušu na pola,ja idem dalje


Sreća?Dugo san je tražila,i provodila vrime razmišljajući što je ona uopće?
Kako izgleda?Dugo san vremena provela imajući krivu viziju te iste sreće.
Sada mi je žao tog vremena,to je bilo slatko gorko razdoblje za me.Više gorko.
Međutin,ja san virovala da će to doniti napokon i na moja vrata tu razvikivanu sreću.
I vjerna sebi,pod svaku cijenu,kao uvik,ja san trpila svašta jer san virovala,a u što,
sada ne znan ni sama.
Bila san sigurna da sreća leži u drugoj osobi,i da će ta druga osoba doniti sa sobon sreću.
Zbog toga san skroz zaboravila sebe.Stavila sam se u drugi plan.
Svoju osobu,svoje planove,svoje ciljeve i osjećaje.
Tek sada vidin,da čak ni u onin kratkin trenucima kada san i mislila da san sritna,zapravo san bila
svjetlosnin godinama udaljena od bilo kakve sriće.
Sreća ne leži u drugoj osobi,to je laž.
Jedna velika laž u koju puno ljudi viruje,i zbog toga svoj život podređivaju drugin osobama.
Iskreno,gadi mi se to.Ali i razumin,prošla san sve to.
I drago mi je zbog toga,jer da nisan ne bi bila ono što san danas.
Možda to i je klišej,ali je jedina istina među klišejima.
Ono što smo prošli nas čini osobama koje jesmo.
Zbog toga san na neki način sritna zbog svoje prošlosti,drago mi je zbog nje.
Shvatila,san jako dobro,da sreća nema veze sa drugin ljudima,nego samo sa mnom.
Sa mojom osobom,sa mojin ja,i onim kako se osjećam iznutra i kako gledan na svijet.
Nju mi nitko ne može nametniti,niti mi je servirati na pladnju.Moran je ostvariti sama.
Jesan li sada sretna?
Jesan!
Druga san osoba,ne bojin se,samouvjerena san,i nedan više da me bezvezne stvare povrijedu.
Volin se.Volin svoja razmišljanja,volin to što nisan uobičajena,volin čak i to što san tako komplicirana i teška.
Sada lakše živim.I zbog toga je sve oko mene krenilo na bolje.Uživan u tom osjećaju.
Uživam i u tome što ta bolja situacija u mom životu nije razlog mojoj sreći,ponosna san na to što je ta bolja situacija
proizašla iz moje sreće a ne obrnuto.
Znam da bi bila sritna i da stvari nisu tako dobre.
I to je istina.
Naučila sam igrati sa kartama koje mi je život dao,pustila sam ljude u svoj život,mogu reći da je ova mala asocijalna osoba postala društvena.
Bojala san se drugih ljudi.Više ne.Znam da vridim.Jako to dobro znan.I znan da san jaka.
Osjećan da sada ne postoji ništa tako strašno zbog čega bi spustila pogled.
Vučica san.
Mogu biti sama
sa sobom i volim,uistinu volim osobu koja jesam,čak i u trenucima praznine.
I to me čini sretnon,i iz toga proizlazi sve ostalo.
Image Hosted by ImageShack.us

ovo je sada pogled koji nosin sobom,kroz život!
uvijek u meni!





| Komentari 11 |


ponedjeljak, 19.01.2009.
Otkrivenje-ja sam PRIRODNI TRAGAČ


``Ostani uz mene dok moja svijetlost blijedi,
Dok moja krv usporava svoj tok.
Moje tijelo probada patnja,
Dok moje srce slabi
I dok se točka mog života okreće sporo.
Ostani uz mene
Dok mi krhko tijelo uništava bol.
U suludim vremenima raspršujem prašinu,
A moj divljački život izgara u plamenu.
Ostani uz mene dok blijedim,
Da možeš pokazati gdje je kraj moje borbe
U sumrak beskrajnog dana
I na samoj granici mračnog života.``
Image Hosted by ImageShack.us





| Komentari 1 |


srijeda, 31.12.2008.
Kako san provela 2008?


U svakom slučaju ovo je bila godina u kojoj san se najviše upoznala,a i ovo je bila najteža godina ikada.
Valjda je to tako moralo biti.
Sada se samo nadan da nisan uzalud sve to proživila i da san nešto i naučila.
Da sada bar donekle mogu svoje srce i osjećaje obuzdati razumom.Naučila san da san ja prije svega osjećajno biće koje je jako razumno ali ne može protiv svojih osjećaja.
Naučila san i da san jaka,i da puno vridin.
Nažalost više od ljudi kojijma san dala srce.
Naučila san daq srića nije za mene,i da ju neću najti u ovon selu.
Moran otići,i to želin svon svojon snagon.2009 ću dočekati s optimizmom samo zato što je to godina koju san čekala,
godina kada odlazin odavde.
Ja volin svoje misto,ali nekako sve izgleda ljepše izdaleka.Ovako izbliza osjećan ko da je na mojim leđima sav teret ovog svita i ne mogu disati.
Tako želin pobigniti odvode,živiti sama u velikon gradu.Tamo di ću moći izajti na ulicu sa onin licen kako se osjećan jer neće biti nikoga kome ću morati glumiti.Ovo je takva sredina di nemoreš biti svoj jer si automatski čudan i drugačiji.
MOraš se prikloniti pravilima ponašanja ako želiš funkcionirati.A ja tako ne mogu živiti,
oduvijek san bila individualac više nego timski igrač,i uvik san bila svoja.
Ja ne mogu biti dio mase,nikad.Nisan društveno biće.
To je tako.I nije mi loše zbog toga,ako ćemo iskreno.
Sviđa mi se to.
Još odkada znan za sebe uvik san se sama najviše zabavljala,i nikad mi nije bilo dosadno.Tako je najbolje.
Dosta.
U 2009,želin otići odavde jer samo ću tako biti sritna.A onda kada se napokon izgradin u jaku ja...možda se vratin.
Ja san gradsko dijete,i živin za gužve u kojima si niko i ništa,i ničiji...samo svoj i slobodan!!





| Komentari 4 |


nedjelja, 21.12.2008.
Što to ima u ljudima tužno,da vole ranjavati druge


Niakd ne vjeruj nikome.
Koliko san se puti uspila uvjeriti da je to isitina i koliko san još samo puti pala na istu foru.
Toliko san se borila sama sa sobon da se otvorin i ka san uspila,izdali su me.
Mrzin život.
Mrzin svoj život.
Ovo je prvi put da sa sigurnošću mogu reći gore ne može biti.
Dala san sve od sebe,srce i tilo..i jedno i drugo je bilo iskorišteno i lagano.
I što mi je sa ostalo.NIšta.
Tako se loše osjećan.
Ne želin ništa i ne svaćan zašto me još Bog drži na životu a toliko san ga puti molila da me uzme.
Danas odlazin.
Gren ča,dalje od ovih ljudi vode.
Bože kako su ljudi samo sebični i bezobzirni.
I tako me boli što ja nikada nisan mogla biti takva.
Od mene su uspili napraviti to da se osjećan kao najjadnije biće na svitu,ko iskorišteno govno.
A zapravo u ovoj ciloj priči jasno je ko je govno.
Nije mi jasan ovaj način na koji svit funkcionira,nidi ne vidin logiku u tome.Jedina logika je to da su ljudi govna.
I da je takvin ljudima najbolje u životu.
A ja koliko se god trudila ne mogu postati govno.I zbog toga me lako gaziti.
A ljudi uživaju u tome,i svako ko dobije malu priliku ugazi me,pa neka ja patin,jer valjda se tako osjećaju ko velike face.
Jedina snaga,ako se to tako može nazvati je u tome-da se nadan da se sve vrati i da se sve naplati.
MOra se naplatiti.
Ko će meni inače nadnoknaditi ovu bol.
Tako san ljuta.
Na druge,na život,na Boga.
Boli me to što san ja bila dobra i dala sve od sebe,i što ničin ovo nisan zaslužila.
želin da pati,i da mu se naplati,njemu i drugima.





| Komentari 4 |


srijeda, 10.12.2008.
Stoj iza svojih snova,pa makar stajao sam


Prvi puta da neman što reći,neman volje pisati.
Olovka se sada čini tako daleka,a dirati njome u misli i osjećaje,puni strahom.
Možda je bolje ovako,uživati u trenu.
Ali i sama san svjesna da ne mogu dugo tako!
Uvik me u prikrajku čeka moj mozak koji mora sve analizirati i posložiti.

Umotana u neku sjetu,prolazim kroz svoje dane,dok odjeci nečeg nevidljivog odzvanjaju u meni.
Pokušavam sastaviti svoje stvarnosti i želje.Ponekad ne poznajem put,ali poznajem cilj.
Ponekad prestanem vjerovati u sebe i u nova nasmijana jutra,gdje sanjarski gledam svoje snove iz nekog čudnog
kuta pozntog samo meni .Možda smo preveliki sanjar,ali dijete u meni želi ostvariti svoje snove,dok žena u meni postaje svjesna da snovi ne mogu uvijek biti ispunjeni.Osjećam kao da vječito traje ta borba u meni,između djeteta i žene.
Ne želim dati nikome da ugasi moje snove,jer bez njih bih bila kao bez vjetra u leđima,a oni su ti koji me nose dalje i dalje,prema cilju.
Image Hosted by ImageShack.us

I kad pomisliš
da znaš me
ponovo otkrij me
ima me još
pod tvojim rukama
mjenjam se





| Komentari 2 |


utorak, 02.12.2008.
Konačna ispovijest


Zašto uvijek kada mislimo da stvari ne mogu biti gore,
život uvijek nađe novi način da nas iznenadi?
Zašto se Bog nikad ne potrudi da me iznenadi dobrim stvarima?
Tako se trudin vjerovati u to da sve ima svoj razlog,i da sve ovo vodi nečemu boljemu,
ali nekako mi moj razum ne da vjerovati u to.
Nekada se stvarno zapitam što je to sa mnom?
Svjesna san svojih vrlina,i svojih mana.
Znan da san naivna i možda predobra,ali zar mi zbog toga Bog mora naplaćivati?
Možda bi prebala ići u Crkvu?
Možda je tu moja greška?
Možda Bog pravi selekciju?
Zaista me zanima zašto je nekima ljudima bolje u životu ako to nisu ničim zaslužili?
Ako je sve što rade to da nanose štetu drugima i time se hrane?
Gdje je tu logika i gdje je tu pravda.
Možda me ona čeka u zagrobnon životu?
Ali mene boli briga za taj zagrobni život!
Meni je teško sada,danas i tu!
I sada želin da mi bude bolje!Ali nekako mi se čini da što san ja bolja to je život okrutniji prema meni!
Toliko puta san poželila da san glupa,da san kučka,da se mogu ponašati ko svi drugi!!
Ali ne mogu,i ža mi je zbog toga!
Ja ne želin svoj mozak,ja ne želin svoje stavove i razmišljanja,ja ne želin sve kužiti,
i ne želin misliti na to kako je drugima,jesan li ih povridila ili ne!
Ja želin biti hladna.
Kako bi samo volila da san onakva kakvon se predstavljan!
Istina je da ja više ne želin ustati,ne nalazin ni najmanji razlog da sve ovo trpin i držin u sebi.
A zbog čega?
Zbog čega,ja vas pitan?
Da bi mi se vratilo još gore?

Gadi mi se svit,i osjećan se tako nemoćnon prema tome što mi se događa.
Je li ovo depresija,ako je onda već traje predugo!

Bože nije li vrime za nešto bolje?Je li ti mene iskušavaš koliko mogu podniti.
Onda smo se uvjerili oboje da mogu glumiti koliko hočeš!Biti ću najvedrija i najnasmijanija i onda kada mi je najteže,biti ću sve...
Je li možda želiš da se slomin,i to san napravila!
Je li hočeš da uništin sve oko sebe u životu,i to san uspila!
Je li hočeš da se osjećan jadno i da neman snage!
Pa evo me!
Što još hoćeš?!
Ja ne znan koliko još mogu...
Pa što očeš od mene...
koliko mi još toga moreš uzeti?
Neman ništa osin svoje pameti!
Je li to sljedeće?

Kako da virujen u Boga i iden u Crkvu,nisan licemjer!
Image Hosted by ImageShack.us

Osjecati cu bez osjecaja..
Vriskat` cu...
Al` nitko nece cuti roptaj tijela
I zatomljene pozude na vratima pakla..
"Ti mislis pjevam"
A ja pjevam usnama tuge
I trazim kljuc da skinem okove..
Predugo su me grlile samoce
I davali poljubce lazne skitnice...
"Ti mislis pjevam"
A ja se gusim i dozivam uspomene
Zatocene na juznoj hridi...
Oh, zaboravi...
Zaboravit cu i ja da sam ranjiva
I da sam usne sa solju ljubila..
"Ti mislis pjevami"
A budna sam i rastrgana izmedu dana i noci...
Spremna napustiti vrtlog boli
I zaploviti mirnim vodama u sebi...
Zelim biti ponovno ona koja poklanja osmijeh umjesto suza..
"Ti mislis pjevam"
A ja poklanjam samo odu tisini u sebi...
.Image Hosted by ImageShack.us

Mama,pogledaj me!
Nešto je pošlo krivo!
Mama,puno ljudi blještavom vanjštinon prekrivaju otrovno srce!
Mama,zašto mi to nisi rekla?





| Komentari 4 |


nedjelja, 23.11.2008.
Koliko loše triba biti da bi stvari krenile na bolje


Još se vidim kako preskačem zidove,mogu li to?
Iskočiti!

Ako svjesno zaboravim sve ono što želim zaboraviti,
kako to onda uopće mogu nazvati zaboravon?
Umara me ovaj život,i činjenica da ništa ne može biti jednostavno i dobro.
Ruke su mi pune riječi prekasno nastalih,
i dalje slažem misli i osjećaje.
Puno toga sam naučila kroz ove godine,
na primjer kako se skrivati iza vlastitog lica,
pustiti nadi da nadvisi stvarnost,
pa mi je sada stvarnost puno teža
nego što mogu podnijeti.
Izvještila sam se u skrivanju od sebe,
od drugih,
toliko sam dobra da teško prepoznajem i svoje misli
kada ih sretnem.
Na kraju dana ne prepoznajen sebe,
vidin samo trag u očima,mali,
skoro neprimjetan.
Dugo već ja nisan ja,tri godine ima već.
I zbog toga se ispričavan svojin prijateljima koji su me volili.
I svima koji me znaju,i onima koje su me upoznali u tom perijodu.
To san bila ja koja san mislila da moran biti,
ali bila san u krivu.
I zbog toga san izgubila.
Žao mi je.
Sada se vraćan sebi,
moran.
Tako je bolje.

Danas sam ustala a poželjela sam više nikada ustati,
to traje već dugo.
Što ima tako divno u ovon svijetu da vridi nastaviti?
Zašto se sve dobro događa drugome?
Image Hosted by ImageShack.us






| Komentari 3 |


srijeda, 19.11.2008.
Nekima čitav život prođe u iščekivanju i traženju


Šetala je...onako izgubljenog pogleda i zamršene kose.Svuda oko nje mrak,jedino se naziru obrisi visokih stabala zbog sjene mjeseca.
Kiša je počela padati.
Ona koja je voljela kišu nije to ni osjetila.
Kapi su se slijevale,klizile niz njeno lice,niz njenu kožu i tijelo.
Natapale su njenu kosu,koja je postajala sve teže i teža,poput
njena daha.
Korača i dalje nesigurna koraka,nimalo svjesna zašto to čini.
Pitajući se odakla joj ta snaga.
Tako dugo već hoda.
Misli je vode.
Dalje i dalje...
Odsutna duhom ne osjeća umor tijela.
Njeno krhko tijelo je postalo samo oruđe koje vodi putem,vodi do cilja.
Kojeg cilja?
Ne zna ni ona sama.
Zna samo da ne smije stati.Ako stane neće moći više nastaviti,a sada je predaleko da se vrati.
Izgubljena je.
Ne poznaje više doma,ni prijatelja.
Zna za san o ljubavi i njemu trči.
Teškog daha,izmorenog tijela po kojem se osim kišnih kapi kotrljaju i kapi njenog bića,da li su to suze ili znoj,ne zna ni ona sama.
Ide dalje i dalje a put postaje sve teži,pun zamki i kamenja.
Spotiče se i pada,ostavlja krvave tragove,podsjetnike boli na putu svog života.
Nastavlja dalje.
Spotiče se ponovo i pada na tlo.
Bez zadnjeg atoma snage pada pod teretom svojih snova i nadanja.
Tisuću suza na njenom licu brišu blato sa čiste kože,i ne daju joj da se spoji sa crnon sudbinon.
Ona se po prvi puta okreće,gleda iza sebe...
ne vidi ništa...gleda naprijed...ne nazire se ništa...
Kuda je krenula?
Kada će stići?


Preumorna da pricam,objasnjavam i
osjecanja svoja pokazujem.Prelijena.
Image Hosted by ImageShack.us





| Komentari 3 |


nedjelja, 09.11.2008.
A srce kuca.A srce kuca.


Pitan se kako san ja dopustila da mi se to dogodi,
da se tako zatvorin u sebe.
I da više ne znan kako van.
Koji je tren presudija tome?

Izolirana sa svih stran.
Toliko toga nosin u sebi.
Nekad sama sebe začudin koliko jaka izgledan.
Sebe ne smatran jakon,ali tako izgledan.
I teško je održavati ravnotežu između onoga što drugi vide
i onoga što san ja.
Sve podniti sa smješkon.
Lice me boli od tog smješka,dobro uvježbanog i napamet naučenog.
Sa svih strana toliko očekivanja.
Koje se bojin neispuniti.
Živiti svačije snove i očekivanja!
A di san ja u svemu tome?

Ne volin kada me ljudi na svaćaju ozbiljno.
Pogotovo kada iman nešto za reći.
Ne volin površne ljude.

Osjećan se staro iako iman svega 18 godin,i umorno.
Od svega.
želin novi početak.
Image Hosted by ImageShack.us


Postoji jedan pjesnik,meni jako drag,kojen se uvik iznova vraćan kada se ovakao osjećan.
Malo je pjesnika u nas koji su bili tako sami,napušteni,
koji su gajili s toliko ponosa kult samoće.Divne i bolne izolacije,nadasve bolne kada svijet postane grub,a prolaznici slučajni,nepoznvani,
hoće da sve znaju o tvojim ranama.On živi jedan osebujan svijet
koji se ne da oponašati,a ipak san u njemu našla jedan velik/mali
dio mene.
Tih i diskretan,prisutan i bjegunac,oprezan i povjerljiv.

MASKA

Duh neće oganj ugasiti,
tijelo se uzman bori.
Nitko te ne može spasiti,
O,srce,u šutnji izgori.

Umri bez ispovijesti,
Nemoj se krikom oglasiti.

Tek poslije velikog časa,
Kad mudro sklopim na prsima ruke,
Odat ću tvoje sne,
Mrtve će oči malo zaplakati
I kazat će sve;
Tada će lice postati tragična maska-
za vječnost.
Vladislav Kušan





| Komentari 5 |


četvrtak, 06.11.2008.
Skrivajući strepnju,pravimo se da nas se ne tiče...


Ne znam što da još ispričam o sebi,
moje tijelo i njegov sadržaj nikako da se složu.
Ne mogu naći zajednički jezik,i nikako da donesu odluku tko sam to ja.
Ali još sam uvijek tu,i nakon svega ne dam se.
Jer to sam ja.
Ja na putu.
još uvijek se čvrsto držin za neku glupu nadu koja kao da pluta i samo je pitanje vremena kada će je netko otpuhnuti.
I mene sa njom.
Misli su mi tako glasne da mi ne daju mira.
Zauzele su cijeli moj život,moje sve.
I ne daju mi slobodno disati.
Volila bi gledati svoj život kroz neke druge oči,
ne bit dio njega i samo ga promatrati i paziti na njega.
Kao vječno budno oko.
Kao najbrižnija majka.
Sve dok sve ne dođe na svoje mjesto,
onda i ja želin doći,pošteđena sve usputne patnje
i pitanja bez odgovora koja ne daju mira.

Teško je nekada izvući osmjeh na lice.
A nekad se on pojavi sam,i ne silazi.
Mal i tih.
Onakav kakav treba biti.
Iskren.
I moj.
Jer samo takav može biti moj,
iskren.


Danas je padala kiša i bija je težak dan,sutra me čeka još teži a ja san samo mislila kako bi bilo lipo ovako
Image Hosted by ImageShack.us

ležati..

hm.

Htjela san riječima još jedanput objasniti sebe,sistematiziarti misli ali i osjećaje.

A onda mi je postala jasno.
Tako je jednostavno.

Uobičajeni ću post napisati kada me ponovno uhvati kriza indentiteta,možda ubrzo.
S mojin pesimizmom,
sigurno.

Ja v...





| Komentari 1 |


srijeda, 29.10.2008.
Pod feralon jedne maldosti


Evo,
makla san crno sa svoga bloga.
Dugo san mislila,i svatila san da nije u redu prepustit se crnilu.
I na sve gledati sa loše strane.Biti će vrimena za to,i prilika.
Nažalost.
Na nama je da odlučimo oćemo li pustit da nas to porazi.
Ali život nije samo high life,i da je,mi bi ljudi našli zamjerku i tome.Takvi smo.
Triba to znati priznati.
Nema pomoći od toga da se pustimo crnin mislima.
Probala san to,probala san sve.
I mogu razumiti svakoga.
Najbolje znan kako je lako žaliti sam sebe,ne truditi se i reći:"Meni se ionako ništa lipo neće dogoditi,pa čemu sve".
Lakše nego trgniti se,i pustit malo sunca u svoj život.
Čvrsto san se uvatila za ovaj optimizam,jer se bojin da je trenutni i da ću se brzo vratiti na staro.
U tamu.
A sviđa mi se ovo.Ovaj osjećaj.
Sića me na prošle godine,na vrime od prije 3-4 godine.
Kako san drugačija bila.
Falin sama sebi.Volila san otu Deu.Jako.
Volin i ovu,nemojte me krivo svatiti,ali onu pravu.
Ne ovu koja živi ovin ulicama,i u ovin zidovima,negu onu koja živi u meni.
I do koje se teško dolazi.
Tila bi je pokazati svitu,ali teško je okreniti novu stranicu.
Bi li me onda ljudi pripoznali?
Vjerojatno bi ih iznenadila.
A meni je lakše nekoga neugodna iznenaditi,razočarati nego pokazati drugu stranu.Iman osjećaj da to znači biti slabić,a li to nije ni blizu istina,baš suprotno od toga.
I znan to,svjesna san toga,a i dalje radin po staromu.
Ljuta san san na se.Na svoje ponašanje,na to što mi je toliki problem reći nešto,bilo što,tražiti pomoć.
A toliko toga ima za reći,toliko toga čime bi olakšala drugin ljudima,i napokon in dopusitla da me upoznaju i svatu.
Ovako sigurno neće.
Toliko je toga za ispričati.

Sada mi je lakše to reći,jer me prati osjećaj,da će sve doći na svoje,mora dojti.Ja oću jednostavan život,to je sve što oću.
Ne tribaju mi sapunice,ni drame,trileri,ma ništa od toga.
Gadi mi se to.
Sve što ja oću je najjednostavniji mogući život.Ništa ekstra,ne želin da me panti povijest,želin samo mali sritan život,sa ljudima do kojih mi je stalo.
To je sve.

Image Hosted by ImageShack.us

Vidite ovaj svjetionik.Cilo lito san prolazila uza njega,i svaki puta bi pomislila da mi je biti svjetioničar na ton mistu.Ne mogu ja bez svjetionika.To bi volila probati,pa bar 1 misec provesti tamo.
Image Hosted by ImageShack.us

Ovo mi je savršena slika.Obožavan roniti.Još ko dite mater me terala iz mora jer bi znala cila poplaviti.Meni je samo tribalo dati masku i ja bi bila sritna.
Onda san jedan put probala roniti sa bocon,i to je bilo to.Nema više povratka.Sada samo čekan priliku i nešto para da upišen školu ronjenja.





| Komentari 2 |


petak, 24.10.2008.
Emocionalni invalid


Nastojim biti jednostavna,ali u toj svojoj želji ljudi me doživljavaju kompliciranom.
Ovo sam ja,
samo još jedan otok u ovon svijetu razrušenih mostova.
Previše toga su ove oči doživjele.
Ovaj život je blijeda slika onoga što san ja htjela i zamišljala.
Sada kada san svjesna toga,

je li to znači da san odrasla.
Sada kada su sve iluzije iza mene,a ružičaste naočale odavno razbijene,

je li to znači da san odrasla?

Ako znači,vratite mi moje djetinjstvo.
Vi proklete noći,koje ste ukrele sve ono dječje u meni,
želin to nazad!
Doba kada su svi bili dobri,a ja naivna glupača.
Vratite mi to!





| Komentari 6 |


subota, 18.10.2008.
When will people understand that words can cut as sharply as any blade, and that those cuts leave scars upon our souls


Poslije smrti naše kosti i meso su svojim smradom jedini svjedoci ovom lažnom životu koji živimo.
Mi smo uvjereni da smo jedinke i posebne,a nismo ni svijesni koliki je trag civilizacija i naša okolina ostavila na nas.
Često mislimo da su naše misli uistinu naše,a to je rijetkost,i takvi se ljudi moraju cjeniti jer su jedini reprezentativni uzorci čovjeka kakav je trebao biti.
Previše tuđih misli prlja um.


Toliko želja.Nevjerojatno.
A s druge strane,toliko padova.
Tako puno glupih misli i raspoloženja.
Toliko razočaranja.
Toliko poniženja.
Želim poderati ovaj život kao list papira i početi ispočetka.
U žarkim bojama.
Želim zaboraviti.
Ostaviti sve iza sebe.
Ali ne mogu.
Život ne daje dvije prilike.
I što sad?
Image Hosted by ImageShack.us

Nastaviti dalje!
To jedino ostaje.





| Komentari 5 |


utorak, 14.10.2008.
Bol je izvor spoznaje


Život je jedna velika ironija,obična farsa koju triba preživiti.
Ne daj Bože,da se slučajno izdvojiš svojin mišljenjen od drugih,ili osobnošću,ne daj Bože da rečeš nešto smisleno,
Sve što je normalno je bolesno.Svi su ljudi pukli.
Jednostavno pukli.
Toliko je sve pošlo krivo,da više ne znaš bi li se smija ili plaka.Evo ja se smijen.
Sve je bolesno,toliko bolesno da se moreš samo smijati,Čemu plakati kada se ništa neće prominiti,bila bi luda da plačen.
Samo pogledaj oko sebe,probaj najti jednu normalnu zdravu osobu.Evo ja san to danas probala...ali takve osobe nema!
Sve kopije kopija!
Image Hosted by ImageShack.us

Opet se smijen!
Meni je ovo sve smišno,cili život!
Ljudi su smišni.
Cili se život muču za nešto,za što...za auto,kuću,stan,onu novu kotulu u izlogu,za sranja,za ništa drugo nego za sranja!
Prokleti materijalisti!
Zaboravili su živiti,zbog svih tih stvari kojima su se nakrcali.Postali su robovi tih stvari i ništa drugo.
Čovik kupi auto,i onda sve na što misli je kako će staviti benzinu u taj auto,kako će ga odvesti na servis,kao će ga oprati,onda plaća osiguranje za to auto,traži mu misto za parking,život mu postane taj auto.Samo kupujemo nove brige sami sebi.
A o mobitelima da ne pričan,neko zaboravi mobitel doma i oma istog trena postane živčen,ne zna di če sobon,ruke mu se tresu.
Ako slučajno nema šoldov na računu,na sve moguće načine dolazi do njih,ko drogeraš teški.Bolesno.
Najčešći odgovor na pitanje bez čega ne bi nikad moga je-mobitel!
Ne moreš a da se ne smiješ?
Ljudi a što je sa ljubavi,zdravljen...ma to očito nije važno,glavno da je mobitel tote!
O jadosti!
Jadni li smo!
Blaženo li je biti glup,onda si najsritniji!

Di mi svi gremo?Da prostiš ravno u ku***!!!
E pa ja neću!
Ljuti me sve to!





| Komentari 2 |


četvrtak, 02.10.2008.
kad bi samo život bio drugdje?


Daj ruku,ne diši,i sjedimo tako
oborimo pogled dolji puni mira
bez misli sanjajmo.
Što hoće nek čini sreća koja bježi.
Ostavimo nadu.
Tiha i obzirna nak nam duša bude.
Pusti da krv nam u žilama sni.
I samo budi tu,
tiho uz mene šuti,
prisutan kao svjetlost bez glasa.
Nek' život je drugdje.

Image Hosted by ImageShack.us





| Komentari 8 |


nedjelja, 22.06.2008.
Ja se volin


Živim neke druge godine.
Pogled i ruke sakrivam,jer ne želim da vidu da mi ruke više nisu tako jake,
ne želim da vidu sve ono što skrivan u oku.
Ne tiče se nikoga.
Naučila san da ljubav može biti površna.
Naučila san kako se ljudi proračunato daju,i naučila san da ja nisan takva.
Naučila san da volin sebe.Naučila san biti ponosna na sebe.
Zahvalila san Bogu što nisan kao drugi.
I po prvi puta u životu ja znan koliko vridn,
previše da bi se trošila na bezvrijedne ljude,
i na njihove djetinjarije.

Zaključak:ja volin sebe.
Volin svoje mane,čak volin i to što san tako zatvorena osoba,volin i to što ću svakome pomoći ali od nikoga neću tražiti pomoć.
Volin to što volin biti sama.
Volin i one stvari na meni koje me živciraju.
Volin to što znan što želim u ljubavi,i što ne odustajen.
Volin to što ne želin površne stvari.
Volin sebe kad san sama sa sobon.
Volin sebe i svoje stavove,i to što ih držin za sebe,čekajući pravu osobu s kojon ću ih podjeliti.
Volin to što mogu dopustit da mi dođe blizu samo onaj do koga mi je stalo.
Volin i to što znan da je griješiti ljudski.
Volin to što na kraju uvijek pamntin dobro.
I volin to što nisan u stanju nekoga povrijediti.
Ja san jedna i jedinstvena.

I to niko ne more prominiti.

A ako volin sebe to znači da tek onda mogu bit u stanju i voliti nekoga drugoga.Ali u tome neću nagliti.Jer muška rasa je u većini zlo.
A ja još nisan upoznal nekoga to će me uvjeriti u suprotno.
Ali ja ne odustajen od onoga za što živin.

Nisan umišljena,samo san zadovoljna osobon kakva jesan,i prihvaćan sebe takvu kakva jesan i volin se zbog toga.
Zar je to loše?
Voliti sebe?

Image Hosted by ImageShack.us


Mislin da bi svako morao voljeti sebe.Imato samopoštovanje i biti samopouzdan.
Ne voliti drugoga,nego prvo voliti sebe kao osobu da bi mogli volit drugoga-postavimo si to kao cilj!





| Komentari 13 |


srijeda, 18.06.2008.
pod kožom kuha neizgovoreno


postoji li riječ

jedna jedina

u koju stanu godine, uspomene i tuga.

ona jedna koju mogu izgovoriti
i potom šutjeti znajući

da je sasvim dovoljna da kaže

sve što triba biti rečeno

Nekad mi se čini da točno mogu odrediti trenutak
u kojem sam prestala
vjerovati.
I,evo me na početku.
ili na kraju.
svejedno je.
Jer što tko zna
o mojim jutrima
sada kad i bez suza
mogu plakati?
što tko zna o tome
kako mi je
sa sobom samom
što tko zna o
pečatima tuge
utisnutim
u dane predamnom?
Ništa.

Image Hosted by ImageShack.us







| Komentari 9 |


utorak, 03.06.2008.
Every challenge could have paradise behind it.Think about it!


Evo me ponovno...
u zadnje vrime misli su mi zaokupile neka razmišljanja koja su mi uvik bila teška za priznati...
ona slavna rič na lj...
Valjda san tako odgojena,da ne pričam o tome,čuvan sve svoje osjećaje za pravi tren,za pravu osobu.
Sićan se kroz cijelo djetinjstvo da su me učili tome,punili su mi glavu time.
To je ostalo u meni.
I tako sve to skupljan u sebe,gomilan.
Ponekad se pitan što će biti kada to sve jednom eksplodira,toliko se toga nakupilo kroz sve ove godine.
Sve je tako dobro hermetički zatvoreno i nigdje ne postoji otvor kuda bi ti osjećaji procurili van iz mene.
A oni su tu,tako jako prisutni da nekad samu sebe iznenadim.
Svaki dan i svaki tren.
Osjećan se tako glupo dok to pišen,javno.
Sram me.
To uvjerenje da ovakvi moji osjećaji ne smiju biti izloženi pred svima,vjernost osjećajima i njihovo čuvanje je tako duboko ukorjenjeno u meni da me to živcira.
Spremna san podnijeti i to da me krivo shvatu i imaju krivo mišljenje o meni samo zato jer to,valjda iz straha,čuvan za sebe.
NIkad o tome nisan pisala na blogu,ne izravno,za to postoji moja mala crna bilježnica,sakrivena u kutiji martensica.
Koliko je samo ona mojih osjećaja upila,i još ih čuva na svojin već istrošenin stranicama.
Možda je ta mala crna biljažnica stvar koja me najbolje opisuje,u njoj se nalazi sve,tamo san ja.
Ona zna za sve moje borbe i boli,sve...
Nekad znan prevariti sama sebe uvjerenjem da oko mene osobe koje me okružuju znaju tko san i što osjećan,jer su ti osjećaji prisutni svaki tren i svaku sekundu u meni,oni izgaraju.
I mislin da ljudi vidu u meni.
Ali to je nemoguće,ljudi su prezauzeti sobom i svojin borbama da bi pokušavali vidjeti u druge,i zadovoljavju se onom slikom koju dobivaju,na temelju nje stvaraju dojmove i mišljenja.
Tako se dogodilo da mene ljudi vide kao onu koja sve podnese,i svemu se smije,jaka i luda,munjena.
To san ja za cili vanjski svit.
Sama san za to kriva.
I ne mogu reći da to nisan ja,jesan, ali jedan mali dio,krivi dio mene.
Onaj dio iz kojeg nikada ništa nećete saznati,onaj dio koji nikada neće priznati.
Ako i krenen nešto ozbiljno reći,onda misle da se zafrkavan.
Ja to želin,ja o svemu razmišljam i previše,o svemu iman svoj stav,čvrst,ali to se nikad ne vidi,ili se shvaća kao dobra šala.
Dosta mi je svega i sarkazma i omalovažanja,ma svih gluposti.
Možda zato jedva čekan da pođen na faks,da krenen iz početka,valjda se nadan da ću tamo među neznancima imati dovoljno hrabrosti okrenuti svoju pravu stranu svitu.
Kao tu na blogu.
Volin nove početke,daju toliko mogućnosti,
priliku da sve ostavimo iza sebe, i da se promijenimo.

Čudne su stvari kojih se ja bojin,
ne bojin se visina,uživan u njima,
ni morskih dubina,privlaču me,
ne bojin se nikakvih životinja,ni nakaza,
ne bojin se brzih vožnja,volin ih,
ne postoji nešto što me može lako preplašiti,uvik nađen u sebi snagu i hrabrost.
Ali bojin se sebe,
bojin se da se neću uspiti prominiti i da ću uvik ostati ovako zatvorena osoba,i da ću sve nastaviti čuvati u sebi.
I da ću i dalje znati kako se stvari mogu srediti samo kada bi progovorila,ali da i dalje neću ništa napraviti iz straha.
Bojin se sebe.
Ne znam ljubav dati.


Image Hosted by ImageShack.us





| Komentari 9 |


subota, 24.05.2008.
Dopusti da šutnjom ti ispričam kako tužno je kada iza tame misliš da si svijetu suvišan




Image Hosted by ImageShack.us






| Komentari 13 |


nedjelja, 18.05.2008.
nothing can take away these blues I feel


went to the doctor n'guess what he told me
He said girl u better try to have fun
No matter what you'll do
But he's a fool


Gledan tu već neko vrime u ovaj ekran,zapravo buljin,pokušavan se skoncentrirati i napisati nešto bar malo smisleno,ali sve što san do sada uspila napisati je ova rečenica.
Noć,tišina,radio i ja.
Ne ide dalje,jednostavno neće.
Ne znan zašto,nije da neman što reći,iman u tome je problem,ali ne mogu naći riječi kojima to kazati.
Uvijek san vjerovala da riječi ništa ne znače,djela su ta koja se važe.
Ali svatila san da i sama djela bez riječi nemaju neku pretjeranu važnost,bar ne promatraču.
Znate onu seriju Heroji,sigurno znate.
Gledajući je razmišljala san koju bi ja nadnaravnu vještinu voljela imati.
Možda je to malo glupo,ali bilo mi je dosadno,a samo je čudo kako dobra mašta može ubiti dosadu,a meni bar mašte nikad nije falilo,dapače.
Volila bi da meni drugi ljudi mogu čitati misli.
Mrzin riči,mrzin ono u čemu san najbolja,slaganju riječi.
Ma koliko dobro bilo nešto što san napisala uvijek iman osjećaj da to nije sve,a ako nisan rekla sve onda je to za mene laž.
Da ne pričan o komuniciranju s drugima,odličan san slušaoc,sve ću poslušati i dati savjet samo da ne moran pričati o sebi.
Ali ne zato što to ne želim,nego zato što ne znam kako staviti u riječi sve ono što mi je u glavi i srcu,točno onako kako jest.
Sve drugo je laž,zato ni ne želim pokušati.
Život bi mi bio tako olakšan kada bi mi oni kojima dopustin mogli čitati misli.
Puno,puno lakši.
Možda se samo previše opterećivam time,ljudi ionako sve ono što kažeš protumaču na način na koji njima to odgovara.
Ja ne želim da moje osjećaje tako obezvrijedu,puno mi znači ako nekome nešto kažen,za me je to jedna velika pobjeda,i onda boli kada tvoje riječi ne shvatu ozbiljno i smiju in se.
Površan je svijet koji nas okružuje,u sprdnju pretvara sve ono što nam nešto znači.
Image Hosted by ImageShack.us

kada bi samo bilo moguće pobigniti nedi,u tišinu,blizu mora,daleko i odmoriti se od svega,i od sebe....imati nekoga na koga se moreš osloniti...





| Komentari 13 |


ponedjeljak, 05.05.2008.
Ja živim neki svoj vlastiti đir,neovisna od tijela koje me ometa,možda nekome vani i djelujem sretna.


Volim se voziti u autu.Zaista volim.Samo onako sjediti,bez pokreta,slušati muziku,gledati kroz prozor i razmišljati.Skroz tiha.
Tako se često borim sa teškim mislima,ali isto tako mogu biti tko god hoću i gdje god hoću.
Misli nemaju granica.
Nedavno,sjedim ja i razmišljam,potpuno neprisutna duhom.
Zovu me,pričaju mi,ali ja ne čujem...
U jednom trenu shvatim komičnost te situacije,shvatim koliko je to i glupo u jednu ruku.Oko mene me dozivaju,u mom pravom životu-a ja živim skroz nešto drugo.
Onda u jednom trenu natjerala sam sebe da izađem iz same sebe i pogledala se drugim očima.
Vidi me...nevjerojatno...tako sam mirna,tiha,kao da me ništa ne muči,iman neki blažen pogled...jednostavno sretan čovjek.
Htjela san napisati 'sretno dijete' ali nisan više dijete,teško je to.
Ako netko uhvati pogled između toga,
budan pogled,i vidi duboku tugu,pa se usudi upitati:'Nešto si tužna?'
Uvik će dobiti isti odgovor :Ma ne,nije mi ništa.'
I onda ću opet nabaciti smješak,tako dobro uvježban i odagnati svaku sumnju,sve do nekog drugog uhvaćenog pogleda,
budnog pogleda.

Izreke tipa 'Stvarnost je iluzija' mogu uništiti čovjeka,ako doista vjeruje u to,nije dobro prospavati svoj život,triba biti budan i osjetiti svaki udarac.
Udarce ja osjećan i dok spavan,pa u tome i nema prevelike razlike,ali bojin se da bi mogla propustiti i nešto lijepo,iako san izgubila veliki dio vjere u takvo što,ali još se nadan,skrivajući to od sebe.
Čak san postala ponosna na ovaj sjebani život kakav iman,nosin ga ponosno.Valjda to tako triba.
Triba mi nešto da me probudi!!!
Zšto ja moran biti tako sjebana pa se ne mogu ko svi 'normalni' zadovoljiti sitnicama,i u njima uživati???!!!
Ponekad poželin,bar na tren,biti dio tih 'normalnih',ali to je nemoguća misija.

Image Hosted by ImageShack.us

Jeste li ikada poželjeli ovo napraviti sami svome srcu,ubosti ga,tako jako da iskrvari i nestane sve što voli,sve što boli i pati.Često mislim o tome.Zamišljam kako zabadam veliku iglu u srce i jednostavno isisavam sve iz njega.Poslije se osjećam mirna čak izunutra,bar na kratko.

Je li to znači da san bolesna?







| Komentari 13 |


četvrtak, 24.04.2008.
From her heart...you have taken away her trust


Budi tiho,moje srce,dok zora ne svane:budi
tiho,jer oluja što bijesni ismijava
tvoje šaputanje,a špilje u
dolinama ne podaruju jeku treperenju
tvojih struna.

Budi tiho,moje srce,dok jutro ne svane,
jer onaj tko strpljivo iščekuje dolazak
zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
od jutra.

Zora sviće.Govori ako možeš,
moje srce.Evo,dolaze jutarnje
procesije...Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
pjesmu u tvojim dubinama,s kojom
možeš dočekati zoru?

Evo jata galebova i
slavuja uzlijeću u dalekim
predjelima doline.Možeš li letjeti
s pticama,ili je užasna noć
oslabila tvoja krila?

Ustani,moje srce,i
hodaj sa zorom,jer noć je prošla,
a strah od tame mirnuo je zajedno s
mračnim snovima,jezovitim mislima i
suludim putovanjima.

Ustani,moje srce,i podigni svoj glas uz
glazbu,jer onaj tko ne dijeli zoru sa
svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.

Ali tama je lijepa,i zove.Možda je to čudno,ili nije,ali ja se jedino u tami osjećan sigurno,i tamo mi je toplo.Ugodno i tiho.Je li moguće imati budno srce u tami?
Image Hosted by ImageShack.us

Koliko nijansi crnoga ima?
Kako je lijepo utopiti se u crnilu koji te okružuje i pustiti sve na tren da stane.
Samo uživati u trenu i toj toplini,koju može samo tama pružiti.Biti zarobljen u tami.
Čovjek kada želi dobro sagledati sebe i vidjeti se,zatvori oči.U tami se vidimo u potpunosti širom otvorenih očiju.
Nekad svijet izgleda ljepše zatvorenih očiju,kada ga doživljavamo svim drugim osjetilima.Dodir mi je uvijek bio najdraže osjetilo.Volin dodir,lagan i topao.Šteta što tako rijetko dajen sebi priliku da uživan u njemu.

Pitam se značili li voljeti tamu,voljeti svijet kroz zatvorene oči,uživajući u toplini i sigurnornosti-biti kukavica?
Ili to znači poznavati još jednu razinu postojanja,vidjeti svijet na način na koji rijetki znaju?
Svjetlost se nakon tame uvijek više cijeni.Kao i tama nakon svjetlost.To su dvije stvari koje postoje zajedno,koje dišu zajedno.

Ali i u tami,jedan pogled me prati.I kad sam samo ja on je tu.








| Komentari 10 |


nedjelja, 20.04.2008.
Ponekad,samo ponekad pitam se kako samo došla do ovoga...?...netko tamo gore ima okrutan smisao za humor...


Ja
U kratkim hlaćama,
čupave kose i prljavih ruku,
sa vječnim pogledon u nebo,
slušala san muziku,
ništa nisan razumijela,
znala san neke stvari
i ležeći sa radiom u ruci,
osjetila san toplinu hladovine,
bila san u tami ljeta.
Sad sam već iskreno zavoljela muziku
i prestala biti dijete.
Sa mnon je rasla
još jedna mladost
i sjećanje na djetinjstvo.
Jedino što ostati će zauvijek
je tuga.

Prestala biti dijete...
ne znan ni kada mi se to dogodilo,u kojen trenu.Zapravo,kad razmislin...znan.Dogodilo se usput,dogodia se život.Dogodilo se sve ono što san mislila da meni neće.Sve.
Točna je ona pametna stara poslovica:'Nikad ne reci nikad.'
Ima puno takvih starih poslovica kojima nan pune glavu od malena,svi ih znamo,ali opet,nitko ih ne sluša.
Kad se samo sjetin koliko su mi puta pokušavali reći neke stvari,upozoriti me na nešto,a ja nisan tila slušati,a ni vjerovati.Uvik sve moran sama probati.
To me i dovelo tu gdje san sada.
Uvik sama.Ne daj nikome blizu.Viruj samo sebi.
Još san uvik u šoku od sama sebe.Dugo san tila biti taj čovjek,vuk samotnjak,samo ja.
I onda san skužila-da ja već jesan to.Ispočetka sna bila ponosna na se.Mislila:'Super!'.
Sada...sada znan da to nije to.Čovik tako ne može živiti.Toliko su mi puta to rekli,ali ja ko da nisan čula ništa od toga.
Shvati uvik sve na teži način.Moja životna priča.
Najgore je što znan da se moran prominiti,to je jedna borba koju ne smin izgubiti.Jer takav život nema smisla.Ali ja ne znan kako,to je previše ukorijenjeno u meni,i ne mogu protiv toga.
Ovo je preteška borba da je vodi ovako mlada,ali ja ne želin više ni trena gubiti.To je borba koju ne smin sama voditi,ali kako drugačije...
Kada samo tako znan.
Zašto ja nisan jednostavnija,gluplja...kako bi mi samo onda život lip bia!
Dovoljno je samo da pogledan 80% ljudi oko sebe.

Sve što osjećam je nepovjerenje u sve oko sebe!Kako tome reći STOP?!
Image Hosted by ImageShack.us

Poželjeh na čas vratiti vrijeme;
biti opet samo ja,
Treperavim šapatom vjetra
želim ući u Tvoje snove,
mirovati u Tvojim mislima
ne skrivajući pogled.
Umorna od drugačijih lica
i nerazumljivih, tuđih imena
plašim se izgubiti ću sebe,
mene kakva jesam;
samo sebi slična, ja












| Komentari 8 |


srijeda, 16.04.2008.
Sunt facta verbis difficiliora.


između dva kratka uzdaha
nalazim tren
bljeskom spoznaje obasjan
sve ostalo
kao da živi netko drugi...


Do sada sam pod velom tajne zadržavala i noć i misli i tijelo.Zadržavala i onaj mali komadić sreće da postojim i skrivena, neotkrivena nego nepoznata i daleka.Rijetki su oni pred kojima san skinula veo.
A Samo blizina me može učiniti bliskom
Blizinu volim.
Nemam.
Želim.
Ona je i luksuz koji si rijetko priuštim.
Nekad razmišljam kako bi bilo divno biti sretan..zamišljen...željen.Divno bi bilo kriknuti glasom slobodne ptice,poletjeti visinama dalekim i nepoznatim,i biti dočekan u rukama dragim...voljenim.Divno.
Ali da bi se to desilo onako kako treba,potrebno je prvo srediti svoje sive moždane stanice.
Nije teško imati prividnu blizinu,glumiti,samo zato da bi imao nekoga u očima drugih.
To je nešto najlicemjernije,i ja to ne želin za sebe.Užasavan se toga.
Rađe ću ovako i dalje nastaviti nego pristati na to.
Žalin takve ljude,oni nemaju svoje ja,žive kroz oči drugih.
Ja nisan takva i ponosna san na to.
Znam da moran naučiti puno toga.Među prvim je kako se osloniti na druge,dugo živin sama sa sobon,ne dopuštajući nikome blizu.To je jedna velika borba koju moran proći.
I zato ostavljam sebi vrijeme za slaganje emocija na dvije hrpice...na jednoj strani DA a na drugoj NE.


znam da trebaš svijetlost koja svijetli...
Tu sam negdje iza ugla , u sjeni svijetiljke...Znaš da te čekam...
netko čeka

Image Hosted by ImageShack.us






| Komentari 11 |


srijeda, 09.04.2008.
Ono što sam naučila zaboravila sam,ono što još znam dokučila sam sama.


"When I was younger I believed, that dreams came true.
Now I wonder.
Cause' I've seen much more dark skies, than blue.
Now I wonder. "

Misli lete,ne mogu ih zaustaviti,tada misli u razmišljanja pretvorim.
Dugim razmišljanje odličim zaboraviti.
Ali i zaborav,kao i sve,ima svoj početak i svršetak,život i smrt.I kada zaborav umire ti ga ponovno razmišljanjem oživiš.A kad zaborav zaboraviš,oživi stvarnost koja te boli.I tako ideš u krug.Uvijek ista stradanja i iste boli.
I onda se u jednom trenu uhvatiš kako moliš za čudo,za neko iskakanje iz monotone svakodnevnice koja vodi uvijek istin putem.Tražiš bilo što,dobro ili loše samo da ti na tren skrene misli,da se zaokupiš nečim stranim.
Ponekad pomislim čemu toliko razmišljati o svemu,toliko analizirati.
Zašto sve mora imati svoj smisao?!
I onda odlučim da ću stati,neću više misliti,bar ne toliko.Odlučim uzeti neke stvari zdravo za gotovo,bez stvaranja mišljenja i stava.I onda ponovno razmišljam i razmišljam kako će to izgledati,da li je to pametno i opet se uhvatim kako stvaram tisuću i jednu teoriju u svojoj glavi koju neću nikad iznijeti.
I onda uvijek iznova zaključim biti svoja bez obzira na cijenu,odlučin čvrsto nositi svoje stavove i dalje,bez obzira koliko teški bili.
Kažu da u svemu ne treba tražiti smisao,jer da živjeti ionako smisla nema.
Nisam još toliko odustala od svega i pomirila se sa svime da bih se složila s time.Ali isto tako ne vjerujem u sudbinu i to da je svakome čovjeku njegova svrha određena prije rođenja.Smatram da je svrha života da ga proživimo vjerni sebi,nismo na svijet došli da bi se našli nego da bismo stvorili sebe.
Ja se ne tražim ja se stvaram.
A stvoriti se bez razmišljanja...nemoguće.

Image Hosted by ImageShack.us






| Komentari 13 |


subota, 05.04.2008.
Ima riječi koje se ne govore..jer u grlu zastanu...Ima želja koje se ne ostvare i samo se sanjaju..


'Noćas grijehe sve svoje uzaludne
ja ću ispovijediti sobi,dimu cigarete
i na papir pisati ću misli čudne.'


Živeći nakon nekog vremena shvatiš da svijet nije on što je u tvojin očima,da ljudi nisu onakvi kakvim ih vidiš.
Nakon nekog vremena shvatiš da tvoje sve ne znači ništa,i da si samo još jedan prolazni slučaj.
Nakon nekog vremena shvatiš da je sreća prividna i kratkotrajna stvar,nikad do kraja definirana.
Nakon nekog vremena shvatš da je ono što te uvijek čeka nakon svake borbe bol i nova borba.
I onda počinješ prihvaćati svoje poraze uzdignutom glavom sa svom otmjenošću odrasle osobe a ne djetinjom tugom.
I onda zaboraviš za sutra,živiš danas jer sutra je nepouzdano za planove.
Ali u sebi još uvijek tiho gajiš nadu za mirnon lukon,čuvajući je samo za sebe.Misao da tamo postoji netko tko te u potpunosti razumije i s kime i šuteći možeš nastaviti živjeti,makar proizašla iz nade,ona vuče dalje.
A ona želja u tebi koja priziva stare dane,i koje ne znaš da se riješiš,kada te ona boli i tišti,ne želi da nestane-što onda da radiš?
Kako u stvarnost grubu da se vratiš,kako onda reći samoj sebi...
Kako kada i ti patiš zbog želje koja pati,i kada ti je žao što ne možeš da joj muke skratiš,
i znaš,
ti znaš ne možeš da se vratiš i ne znaš kako da želji objasniš.
Što onda?
Često pomislim,da rođena nisam,bi li netko drugi živio mojim životom,bi li i on se na današnji dan osjećao ovako,ili bi on postupio kroz život pametnije i možda bi sada bio sretan?

Image Hosted by ImageShack.us

Neman snage uvijek sve razumijeti,
stalno boriti se a ne uspijeti...





| Komentari 15 |


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.